Zašto da oprostim? - Lee Strobel

Nije ništa posebno pohvalno ako volimo one koji također vole nas. Uglavnom, svatko to radi. Međutim, kada neko ponudi ljubav nekoj osobi koja joj je postala neprijatelj, to je nešto zaista neobično.

Travnja 1992. godine pozornost javnosti je skrenulo jedno neobično suđenje. U sudnici se nalazila tridesettrogodišnja žrtva gnusnog zločina i dvadesetdvogodišnji čovjek, koji je godinu prije toga provalio u njen stan, pucao joj u grudi, seksualno je zlostavljao, a onda stavio jastuk na njenu glavu i povukao obarač još jednom. Nekim čudom ona je preživjela, jer je njena podlaktica skrenula metak.

Napadač je uhvaćen i osuđen, a žrtva je pozvana govoriti prilikom izricanja presude. Siguran sam kako je sudac očekivao od nje da ogorčeno osudi optuženog te da zahtjeva najstrožu moguću kaznu. Međutim, žrtva je bila kršćanka, i mada je rekla kako misli da bi optuženog bilo potrebno zatvoriti i kazniti, zbog zaštite društva, također je rekla sudcu: "Ja nisam za osvetu ili odmazdu. Osveta ne bi promijenila ono što se dogodilo, a samo bi mene otrovala. Želim pomoći ovom čovjeku. On je blago retardiran, očigledno mu je potrebna pomoć, a ja bih voljela da on dobije tu pomoć kako bi jednoga dana ponovno mogao biti slobodan čovjek. Ne želim da pati; ja sam patila dovoljno za oboje. Želim ono što je najbolje za njega i, uz Božju pomoć, želim mu oprostiti."

Na ove riječi, sudcu su potekle suze! Izvještavao sam kao zvanični novinar s puno sudskih procesa, ali nikada ranije nisam vidio kako sudac plače.

Kada se pribrao, sudac je rekao: "Dirnula me je do suza priroda njezinog opraštanja. Neobično je da žrtva tako užasnog nasilja ima toliko snage i ljubavi za praštanje. I mislim kako ona odražava sve najbolje što postoji u ljudskoj prirodi."

Ovaj neočekivani stav žrtve zločina ukazao je sudcu i optuženom na Boga kao jedinog mogućeg pokretača ovako uzvišene dobrote. Kao što je A. M. Hunte rekao: "Da se vrati zlo za dobro je đavolji način; da se vrati dobro za dobro je čovjekov način; a da se vrati dobro za zlo je Božji način."

Izvor: samopismo.com

 

Voliš li me zaista ? - duhovna priča

Jednog dana probudio sam se rano ujutro kako bih promatrao izlazak sunca. Ah, ljepotu Božjeg stvaranja nemoguće je opisati. Dok sam gledao, veličao sam Boga za Njegovo divno djelo. Sjedio sam tamo i osjetio Božju prisutnost pored sebe.

On me upitao: ”Voliš li me?”

Odgovorio sam: ”Naravno, Bože! Ti si moj Gospodin i Spasitelj!”

Zatim je pitao: ”Da si tjelesno hendikepiran, bi li me još uvijek volio?”

Bio sam zbunjen. Pogledao sam dolje na moje ruke, noge i preostale dijelove moga tijela te se iznenadio koliko stvari mogu uraditi, za koje sam jednostavno mislio da mi pripadaju. Pa sam odgovorio: ”To bi bilo teško, ali ja bih te još uvijek volio.”

Tada je Gospodin rekao: ”Kad bi bio slijep, bi li i tada volio ono što sam stvorio?”

Kako bih mogao voljeti nešto ako to ne mogu vidjeti? Tada sam pomislio na sve slijepe ljude u svijetu te kako su mnogi od njih voljeli Boga i Njegovo stvaralaštvo. Pa, odgovorio sam:”Teško je zamisliti, ali ja bih te i tada volio.”

Nadalje me Gospodin pitao: ”Da si gluh, bi li i tada slušao Moju riječ?”

Kako bih mogao bilo što čuti ako bih bio gluh? Tada sam shvatio. Za slušanje Božje riječi ne trebaju nam samo naše uši, nego naša srca. Odgovorio sam: ”To bi bilo teško, ali ja bih i tada slušao Tvoju riječ.”

Zatim je Gospodin ponovno pitao: ”Kada bi bio nijem, bi li i tada slavio moje ime?”

Kako bih mogao slaviti bez glasa? Onda sam shvatio: Bog želi da ga slavimo iz naših srca i duša. Nije važno kako nam glas zvuči. I slavljenje Boga nije uvijek s pjesmom. Kada smo ustrajni u zahvaljivanju riječima, i u nevoljama mi dajemo Bogu hvalu. Pa sam odgovorio: ”Iako ne bih mogao pjevati, ja bih i tada slavio Tvoje ime.”

No Gospodin je opet pitao: ”Voliš li me zaista?”

S uvjerenjem hrabro i snažno, odgovorio sam odlučno: ”Da, Gospodine! Volim te zato što si Ti jedini istiniti Bog!” Mislio sam kako sam dobro odgovorio, ali…

Bog me je upitao: ”ZAŠTO ONDA GRIJEŠIŠ?”

Odgovorio sam: ”Jer sam samo čovjek i nisam savršen.”

“Zašto onda u danima mira odlutaš tako daleko? Zašto samo u danima teškoće moliš najiskrenije?”

Odgovorile su samo suze.

Gospodin je nastavio: ”Zašto pjevaš samo na Misi? Zašto me tražiš samo u vrijeme slavljenja? Zašto moliš tako sebično? Zašto moliš tako nevjerno?”

Suze su mi neprekidno i dalje klizile niz obraze.

”Zašto me se stidiš? Zašto ne objavljuješ Radosnu vijest? Zašto za vrijeme progonstva plačeš drugima na ramenu kada ti Ja pružam moje rame da plačeš na njemu? Zašto tražiš izgovor kada ti dajem prilike služiti u moje ime?”

Pokušavao sam odgovoriti, ali odgovora nije bilo.

Želiš još duhovnih priča? Pridruži nam se:

”Tvoj život je blagoslovljen. Stvorio sam te da ne odbacuješ ovaj poklon. Blagoslovio sam te talentima da mi služiš, a ti se stalno okrećeš u stranu. Otkrio sam ti Moju Riječ, ali ti ne napreduješ u spoznaji. Govorio sam ti, ali tvoje su uši bile gluhe. Pokazivao sam ti svoje blagoslove, ali tvoje oči su bile slijepe. Slao sam ti svoje sluge, ali ti si sjedio lijeno, dok su oni bili otjerani. Čuo sam tvoje molitve i odgovorio na njih.”

”VOLIŠ LI ME ZAISTA?”

Nisam mogao odgovoriti. Kako bih? Bilo mi je nevjerojatno neprijatno. Nisam imao opravdanje. Što sam mogao reći na sve ovo?

Kad mi je srce glasno zaplakalo i suze potekle, rekao sam: ”Molim te, oprosti mi Gospodine. Ja nisam dostojan da budem Tvoje dijete.”

Gospodin je odgovorio: ”To je moja milost, dijete moje.”

Upitao sam: ”Zašto mi neprestano opraštaš? Zašto me toliko voliš?”

Gospodin je odgovorio: ”Zato što si ti moje stvaralaštvo. Ti si moje dijete. Nikada te neću napustiti. Kada plačeš, suosjećam i plačem s tobom. Kad kličeš od radosti, ja ću se smijati s tobom. Kada si u nevolji i kloneš, bit ću s tobom i pomoći ću ti. Kada padneš, ja ću te podići. Kada si umoran, ja te nosim. Bit ću s tobom do kraja, i uvijek ću te voljeti.”

Plakao sam kao nikada prije. Kako sam mogao biti tako ravnodušan? Koliko sam samo povrijedio Boga? Upitao sam Ga: ”Koliko ti mene voliš?

Gospodin je ispružio svoje ruke, i vidio sam kako su čavlima bile probodene. Kleknuo sam pred noge mog Spasitelja, Isusa. I po prvi puta, iskreno se molio.

Nepoznati autor

Zanimljivi Blogovi

• Poučne priče 

• Mudrosti

• Božija tišina

• Djeca u prometu

Duhovna priča - ŽENA

Kada je Bog stvorio ženu, došao je do šestog dana, radeći prekovremeno. Anđeo je došao i upitao ga: “Zašto trošiš tako puno vremena na nju?”

Bog odgovori: “A jesi li ti vidio sve specifikacije, koje sam napravio da bih je formirao? Evo, vidi: Ona mora znati prati, ali ne smije biti od plastike, mora imati više od 200 pokretnih zglobova, a svi moraju imati mogućnost zamjene, i usput svaka dijeta mora funkcionirati, i još mora imati krilo za najmanje četvero djece… u isto vrijeme treba znati dati poljubac, izliječiti od jednog povrijeđenog koljena do slomljenog srca, i sve to mora raditi sa samo dvije ruke.”

Anđeo se začudio svim tim zahtjevima: “Sa samo dvije ruke?… Nemoguće! I ovo je samo standardni model?!" Pa će Bogu: “To je puno posla za jedan dan… pričekaj sutra, pa je dovrši“.

"Ne želim to!" protestirao je Bog. "Tako sam blizu dovršetka ovog bića, meni toliko dragog. Zamisli, kad se razboli, biti će sposobna sama se izboriti za svoje ozdravljenje, a moći će raditi 18 sati dnevno."

Anđeo se približio i dotaknuo ženu. “Bože, kako meku si je napravio?”

“Je, mekana je”, kaže Bog, "ali napravio sam je da ima i veliku snagu. Nećeš vjerovati što sve može učiniti i izdržati.”

“A može li misliti?" pita Anđeo.

“Ne samo da može misliti, ona može i surađivati i dogovarati se."

Anđeo je ugledao nešto što mu je privuklo pažnju..., pa dotakne ženino lice.

“Bože, izgleda da ovaj model ipak ima jedan propust. Rekao sam ti da previše stvari stavljaš na nju..."

“Nije to nikakav propust… to je jedna suza”, ispravi ga Bog.

“A zašto to, - čemu služi?" upita Anđeo.

“Suza je njezin način da se izrazi, njena tuga, njena ljubav, njena samoća, njen bol i njen ponos”, reče Bog.

Ovo je ostavilo jak utisak na Anđela: “Ti si genijalac, Bože. Na sve si mislio! Istina je, žena je sjajno biće! Žena ima snagu, zato joj se čovjek divi; ona podnosi teškoću, nosi tugu, ali zna za sreću, ljubav i svoje mišljenje. Ona se smije - kad želi vrisnuti; žena pjeva - kada želi plakati; plače kad je sretna i smiješka se kad je nervozna; bori se za ono u što vjeruje. Ona je protiv nepravde. Ne priznaje “ne” za odgovor, ako ima drugi i bolji način za rješenje; sve od sebe daje za svoju obitelj. Ona prati prijateljicu liječniku, zato što se ova boji. I žena voli bez granica... Ona plače od sreće kad joj djeca nešto novo u životu dožive, raduje se dobroti svojih prijatelja. Sretna je kad čuje za neko rođenje ili vjenčanje. Njeno srce se lomi kada čuje za smrt neke drage osobe. Tuguje za izgubljenim voljenim osobama, ali je jaka i kad nema više ništa za što bi se borila. Žena zna da jedan poljubac i jedan zagrljaj može izliječiti slomljeno srce."

"Ima li uopće manu", upita Anđeo?

"Da", odgovori Bog, "ponekad zaboravi Mene, to je jedino što je može uništiti."

Šapnuo mi je Anđeo

Dobri papa, kako ga je narod prozvao, Ivan XXIII bio je poznat po svojoj duhovitosti, spontanosti i mudrosti. Jednog dana u audijenciju mu je došao novoimenovani biskup. U kratkom razgovoru biskup se potužio papi da mu nova služba ne da spavati.

"Otkad ste me imenovali za biskupa ja jednostavno ne mogu ni oka sklopiti", govorio je, "samo mi se, po svu noć, vrzmaju po glavi razne brige."

"O", uzdahne papa Ivan Dobri sažalnim glasom i pogleda biskupa s puno razumijevanja, "prvih tjedana, nakon što sam postao papa, i meni se događalo jednako tako. Ali, onda sam jednom vidio svojeg anđela čuvara koji mi je šapnuo:


'Ivane, ne smatraj se toliko važnim...!' I otada opet spavam."

Iz papinskog arhiva

-----------x--------------

Biti čovjek. Često se zateknemo u mislima koje započinju: 'Vidjet ćete vi kad ja odem; kad dam otkaz; ostavim vas; umrem...' Ali se, u stvari, kad odeš ne dogodi ništa: ne propadne redovnička ustanova, ne bankrotira firma, ne nestane svijeta, ne prestanu šale i veselje. Redovito se čak nitko osobito ne uznemiri. Zaista, pretjeran osjećaj vlastite važnosti može zagorčiti život: i tvoj i drugih. Reći ćete: 'Pa zar onda trebam misliti da sam bezvrijedan/na i nevažan/na?' Ne, to ti je ista bolest samo druga strana medalje.

Ako ti se čini da te uzdiže ljudska pohvala ili umanjuje ljudska pokuda, brzo ćeš postati kao igračka na daljinsko upravljanje. Dok ti ljudi budu odobravali, pljeskali i zahvaljivali biti ćeš veseo/la i ushićen/a, a kad te budu kudili i kad budu nezahvalni, biti ćeš utučen/a i razočaran/a. Tko onda, na taj način, kontrolira tvoj nutarnji život, a s njime i vanjski: ti, ili ljudi oko tebe? Nasuprot tome, što više spoznaješ da si vrijedan/na u sebi samom, prije svake pohvale ili pokude ljudske, to sve manje patiš od 'više vrijednosti' ili 'manje vrijednosti' pa tvoj život postaje radosniji i ispunjeniji.

---------------x------------

Kršćanski život. Svaki čovjek je Božje stvorenje. Kakav god čovjek bio, neizmjerno je važan jer ga Bog bezuvjetno ljubi i održava u postojanju. Tvoja važnost, dakle, dolazi iz same te činjenice što postojiš, što si stvoren/a, a tvoja vrijednost ili nevrijednost ovisi o tome koliko je tvoj život bliz i usklađen s Bogom. Dakle, ama baš ništa ne zavisi o tome kako na tebe ljudi gledaju jer to ne može, ni za dlaku, umanjiti, a niti povećati, tvoju vrijednost.

Postoji čak i mnogo kršćana koji su uvjereni da poniznost ima veze s osjećajem manje vrijednosti. Poniznost je posljedica osjećanja duboke ovisnosti o Bogu, a osjećaj manje vrijednosti je posljedica duboke ovisnosti o ljudskoj pohvali i pokudi te je svojevrsna suprotnost poniznosti.

-----------x------------

Kako se vježbati u ovome? Svaku večer promatraj svoj dan i sebe u njemu kao da gledaš film. Gledaj kako se ponašaš i kako se ljudi ponašaju oko tebe. Pokušaj pronaći što te je motiviralo da radiš puno, ili što te je demotiviralo da ti se ništa ne da raditi. Od koga si očekivala/o pohvalu i priznanje? Ponađi u svom danu kada si se osjećala/o ogorčeno zbog nezahvalnosti bližnjih. Nakon toga si posvijesti da je jedino mjerilo tvojih djela Bog. Bog te ispunja svojom ljubavlju za sve dobro što si učinio/la. Ne treba ti ljudsko priznanje.

Ako ovako budeš ustrajno činio/la, Božja ljubav postati će vremenom jedino mjerilo tvoga življenja. Primjetiti ćeš da će tvoj rad, tvoj hod i tvoje reakcije postati umjerenije i postojanije. Nećeš više upadati u stanja mahnitog rada i žurbe pa odmah zatim u potpunu pasivnost i dosadu. Ova dva stanja, ako ti se događaju, ukazuju upravo na tu ovisnost o ljudskim pohvalama i pokudama.

---------------x--------------

Zar to ne prepoznajemo u ovim prorokovim riječima:

Ovako govori Jahve: "Proklet čovjek koji se uzdaje u čovjeka, i slabo tijelo smatra svojom mišicom, i čije se srce od Jahve odvraća. (Jr)