Voliš li me zaista ? - duhovna priča

Jednog dana probudio sam se rano ujutro kako bih promatrao izlazak sunca. Ah, ljepotu Božjeg stvaranja nemoguće je opisati. Dok sam gledao, veličao sam Boga za Njegovo divno djelo. Sjedio sam tamo i osjetio Božju prisutnost pored sebe.

On me upitao: ”Voliš li me?”

Odgovorio sam: ”Naravno, Bože! Ti si moj Gospodin i Spasitelj!”

Zatim je pitao: ”Da si tjelesno hendikepiran, bi li me još uvijek volio?”

Bio sam zbunjen. Pogledao sam dolje na moje ruke, noge i preostale dijelove moga tijela te se iznenadio koliko stvari mogu uraditi, za koje sam jednostavno mislio da mi pripadaju. Pa sam odgovorio: ”To bi bilo teško, ali ja bih te još uvijek volio.”

Tada je Gospodin rekao: ”Kad bi bio slijep, bi li i tada volio ono što sam stvorio?”

Kako bih mogao voljeti nešto ako to ne mogu vidjeti? Tada sam pomislio na sve slijepe ljude u svijetu te kako su mnogi od njih voljeli Boga i Njegovo stvaralaštvo. Pa, odgovorio sam:”Teško je zamisliti, ali ja bih te i tada volio.”

Nadalje me Gospodin pitao: ”Da si gluh, bi li i tada slušao Moju riječ?”

Kako bih mogao bilo što čuti ako bih bio gluh? Tada sam shvatio. Za slušanje Božje riječi ne trebaju nam samo naše uši, nego naša srca. Odgovorio sam: ”To bi bilo teško, ali ja bih i tada slušao Tvoju riječ.”

Zatim je Gospodin ponovno pitao: ”Kada bi bio nijem, bi li i tada slavio moje ime?”

Kako bih mogao slaviti bez glasa? Onda sam shvatio: Bog želi da ga slavimo iz naših srca i duša. Nije važno kako nam glas zvuči. I slavljenje Boga nije uvijek s pjesmom. Kada smo ustrajni u zahvaljivanju riječima, i u nevoljama mi dajemo Bogu hvalu. Pa sam odgovorio: ”Iako ne bih mogao pjevati, ja bih i tada slavio Tvoje ime.”

No Gospodin je opet pitao: ”Voliš li me zaista?”

S uvjerenjem hrabro i snažno, odgovorio sam odlučno: ”Da, Gospodine! Volim te zato što si Ti jedini istiniti Bog!” Mislio sam kako sam dobro odgovorio, ali…

Bog me je upitao: ”ZAŠTO ONDA GRIJEŠIŠ?”

Odgovorio sam: ”Jer sam samo čovjek i nisam savršen.”

“Zašto onda u danima mira odlutaš tako daleko? Zašto samo u danima teškoće moliš najiskrenije?”

Odgovorile su samo suze.

Gospodin je nastavio: ”Zašto pjevaš samo na Misi? Zašto me tražiš samo u vrijeme slavljenja? Zašto moliš tako sebično? Zašto moliš tako nevjerno?”

Suze su mi neprekidno i dalje klizile niz obraze.

”Zašto me se stidiš? Zašto ne objavljuješ Radosnu vijest? Zašto za vrijeme progonstva plačeš drugima na ramenu kada ti Ja pružam moje rame da plačeš na njemu? Zašto tražiš izgovor kada ti dajem prilike služiti u moje ime?”

Pokušavao sam odgovoriti, ali odgovora nije bilo.

Želiš još duhovnih priča? Pridruži nam se:

”Tvoj život je blagoslovljen. Stvorio sam te da ne odbacuješ ovaj poklon. Blagoslovio sam te talentima da mi služiš, a ti se stalno okrećeš u stranu. Otkrio sam ti Moju Riječ, ali ti ne napreduješ u spoznaji. Govorio sam ti, ali tvoje su uši bile gluhe. Pokazivao sam ti svoje blagoslove, ali tvoje oči su bile slijepe. Slao sam ti svoje sluge, ali ti si sjedio lijeno, dok su oni bili otjerani. Čuo sam tvoje molitve i odgovorio na njih.”

”VOLIŠ LI ME ZAISTA?”

Nisam mogao odgovoriti. Kako bih? Bilo mi je nevjerojatno neprijatno. Nisam imao opravdanje. Što sam mogao reći na sve ovo?

Kad mi je srce glasno zaplakalo i suze potekle, rekao sam: ”Molim te, oprosti mi Gospodine. Ja nisam dostojan da budem Tvoje dijete.”

Gospodin je odgovorio: ”To je moja milost, dijete moje.”

Upitao sam: ”Zašto mi neprestano opraštaš? Zašto me toliko voliš?”

Gospodin je odgovorio: ”Zato što si ti moje stvaralaštvo. Ti si moje dijete. Nikada te neću napustiti. Kada plačeš, suosjećam i plačem s tobom. Kad kličeš od radosti, ja ću se smijati s tobom. Kada si u nevolji i kloneš, bit ću s tobom i pomoći ću ti. Kada padneš, ja ću te podići. Kada si umoran, ja te nosim. Bit ću s tobom do kraja, i uvijek ću te voljeti.”

Plakao sam kao nikada prije. Kako sam mogao biti tako ravnodušan? Koliko sam samo povrijedio Boga? Upitao sam Ga: ”Koliko ti mene voliš?

Gospodin je ispružio svoje ruke, i vidio sam kako su čavlima bile probodene. Kleknuo sam pred noge mog Spasitelja, Isusa. I po prvi puta, iskreno se molio.

Nepoznati autor

Zanimljivi Blogovi

• Poučne priče 

• Mudrosti

• Božija tišina

• Djeca u prometu

I mi smo jednom bili siromasi !

Ova istinita priča potječe još tamo iz Srednjeg vijeka.

Neki je ugledan čovjek bio izabran za mjesto, danas bismo rekli, gradonačelnika. Bio je vrlo radostan zbog iskazane časti. Isti dan otputovao je žurno u susjedni grad i kupio svojoj ženi krzno. Činilo mu se primjerenim da se gradonačelnikova žena odijeva dostojno njegove časne službe.

Nakon što je dobila krzno, žena je, naravno nakon što se satima ogledala u zrcalu, odlučila što prije pokazati svoju novu opravu u javnosti. Prva prigoda, koja joj se za to ukazala, bilo je jutarnje bogoslužje odmah sljedećeg dana. Rano je ustala, okupala se, uredila frizuru i odjenula svoje prekrasno krzno. Sa sigurnošću je znala da takvo krzno nema nitko čak ni u daljnjoj okolici. Hodajući do obližnje katedralne crkve osjećala se uzvišeno. Putem se dosjetila genijalne ideje: malo će zakasniti na bogoslužje, tako će je, kad bude hodala središnjom lađom, svi uočiti i zadiviti se njenoj novoj opravi. Gotovo lebdeći došla je do crkve. Gurnuvši masivna vrata stupila je u Božju kuću. Odmah je radosno primijetila da svi već sjede na svojim mjestima. Zakoračila je hitro na mramorni pod središnje lađe crkve. Obasjala ju je obojena svjetlost koja je dolazila kroz raznobojne, velike vitraje gotičke katedrale. Osjećala se poput kraljice.

Upravo u taj čas svećenik je započeo naglas čitati Evanđelje te su okupljeni vjernici ustali, kako se to već običava, iz poštovanja pred Božjom riječju. Muškarci koji su zaboravili skinuti kape učinili su to sada. Gradonačelnica je, naprotiv, svečano marširala središnjom lađom crkve. Ushićenje ju je toliko nadvladalo da nije čula da se počelo čitati Evanđelje (nije bilo mikrofona u ono vrijeme). Srce joj je zaigralo jer je zaključila da se ljudi ustaju njoj u čast. Ni u snu nije očekivala da će ti priprosti ljudi shvatiti svu veličinu njenog novog položaja. Ta bila je sada gospođa gradonačelnica. Sva ispunjena dragošću okretala se, čas na jednu - čas na drugu stranu, oduševljeno ponavljajući: "Hvala, hvala, niste trebali!" Zapazila je da ju s udivljenjem gledaju, iako, učinilo joj se da bi njihovi pogledi mogli biti i malo veseliji. Neki su je i prijekorno gledali, a neki su se usudili čak je i utišavati. 'Očito je da su ljubomorni!', objasnila je sama sebi. Nitko nije htio sjesti. Zaista, toliku čast nije očekivala. U navali krajnjeg oduševljenja, a i da pokaže tko je tu glavni, ovima koji su je prijeteći gledali, podvikne pomalo zapovijednički, kako se to već priliči gospođi gradonačelnici: "Dragi ljudi, ta sjednite!

I mi smo jednom bili siromasi! Biti čovjek.

Vjerujem da ste upoznali, ako nikad, a ono u mladosti, ljude koji zrače nečim nutarnjim, ljude koji su sigurni u sebe, koji su pomalo neobični i, na jedan pristojan način, ne vode računa o svojoj odjeći i dojmu koji na druge ostavljaju. Zanimljivo je da se rado okupljamo oko takvih, i da ih rado slijedimo. Što takve ljude čini različitima od drugih? Takvi najčešće nisu ni najpametniji, ni najljepši, ni najbogatiji. Ali takvi, zato, nisu opterećeni sobom stoga se ne srame. Ne obaziru se, preko mjere, na mišljenje okoline i ne slijede trendove. Iz onoga što jesu, što im je dano, crpe sigurnost i nadahnuće. Takvi ljudi, iako možda o tome nisu razmišljali, prihvatili su same sebe, svoje darove i nedostatke, svoju obitelj i mjesto u svijetu. Nemaju potrebu biti nešto drugo jer to, uostalom, nije niti moguće. Nasuprot tome, ljudi koji su nezadovoljni sobom, svojim izgledom, svojim životom, svojim roditeljima... su nesigurni i naporni pa ih rado izbjegavamo. Ponekad se srame svog izgleda, rodnog kraja, neimaštine, neobrazovanosti i loših ocjena svoje djece ili nečeg trećeg. Takvi su prisiljeni stalno glumiti ne bi li pobjegli od onoga što jesu i pokazali se drugačijima. Ali, dok god temeljiš svoj život na onome što nisi, odaje te nesigurnost proizašla iz straha da ćeš biti razotkriven/a, pred sobom i pred drugima.