Ova istinita priča potječe još tamo iz Srednjeg vijeka.
Neki je ugledan čovjek bio izabran za mjesto, danas bismo rekli, gradonačelnika. Bio je vrlo radostan zbog iskazane časti. Isti dan otputovao je žurno u susjedni grad i kupio svojoj ženi krzno. Činilo mu se primjerenim da se gradonačelnikova žena odijeva dostojno njegove časne službe.
Nakon što je dobila krzno, žena je, naravno nakon što se satima ogledala u zrcalu, odlučila što prije pokazati svoju novu opravu u javnosti. Prva prigoda, koja joj se za to ukazala, bilo je jutarnje bogoslužje odmah sljedećeg dana. Rano je ustala, okupala se, uredila frizuru i odjenula svoje prekrasno krzno. Sa sigurnošću je znala da takvo krzno nema nitko čak ni u daljnjoj okolici. Hodajući do obližnje katedralne crkve osjećala se uzvišeno. Putem se dosjetila genijalne ideje: malo će zakasniti na bogoslužje, tako će je, kad bude hodala središnjom lađom, svi uočiti i zadiviti se njenoj novoj opravi. Gotovo lebdeći došla je do crkve. Gurnuvši masivna vrata stupila je u Božju kuću. Odmah je radosno primijetila da svi već sjede na svojim mjestima. Zakoračila je hitro na mramorni pod središnje lađe crkve. Obasjala ju je obojena svjetlost koja je dolazila kroz raznobojne, velike vitraje gotičke katedrale. Osjećala se poput kraljice.
Upravo u taj čas svećenik je započeo naglas čitati Evanđelje te su okupljeni vjernici ustali, kako se to već običava, iz poštovanja pred Božjom riječju. Muškarci koji su zaboravili skinuti kape učinili su to sada. Gradonačelnica je, naprotiv, svečano marširala središnjom lađom crkve. Ushićenje ju je toliko nadvladalo da nije čula da se počelo čitati Evanđelje (nije bilo mikrofona u ono vrijeme). Srce joj je zaigralo jer je zaključila da se ljudi ustaju njoj u čast. Ni u snu nije očekivala da će ti priprosti ljudi shvatiti svu veličinu njenog novog položaja. Ta bila je sada gospođa gradonačelnica. Sva ispunjena dragošću okretala se, čas na jednu - čas na drugu stranu, oduševljeno ponavljajući: "Hvala, hvala, niste trebali!" Zapazila je da ju s udivljenjem gledaju, iako, učinilo joj se da bi njihovi pogledi mogli biti i malo veseliji. Neki su je i prijekorno gledali, a neki su se usudili čak je i utišavati. 'Očito je da su ljubomorni!', objasnila je sama sebi. Nitko nije htio sjesti. Zaista, toliku čast nije očekivala. U navali krajnjeg oduševljenja, a i da pokaže tko je tu glavni, ovima koji su je prijeteći gledali, podvikne pomalo zapovijednički, kako se to već priliči gospođi gradonačelnici: "Dragi ljudi, ta sjednite!
I mi smo jednom bili siromasi! Biti čovjek.
Vjerujem da ste upoznali, ako nikad, a ono u mladosti, ljude koji zrače nečim nutarnjim, ljude koji su sigurni u sebe, koji su pomalo neobični i, na jedan pristojan način, ne vode računa o svojoj odjeći i dojmu koji na druge ostavljaju. Zanimljivo je da se rado okupljamo oko takvih, i da ih rado slijedimo. Što takve ljude čini različitima od drugih? Takvi najčešće nisu ni najpametniji, ni najljepši, ni najbogatiji. Ali takvi, zato, nisu opterećeni sobom stoga se ne srame. Ne obaziru se, preko mjere, na mišljenje okoline i ne slijede trendove. Iz onoga što jesu, što im je dano, crpe sigurnost i nadahnuće. Takvi ljudi, iako možda o tome nisu razmišljali, prihvatili su same sebe, svoje darove i nedostatke, svoju obitelj i mjesto u svijetu. Nemaju potrebu biti nešto drugo jer to, uostalom, nije niti moguće. Nasuprot tome, ljudi koji su nezadovoljni sobom, svojim izgledom, svojim životom, svojim roditeljima... su nesigurni i naporni pa ih rado izbjegavamo. Ponekad se srame svog izgleda, rodnog kraja, neimaštine, neobrazovanosti i loših ocjena svoje djece ili nečeg trećeg. Takvi su prisiljeni stalno glumiti ne bi li pobjegli od onoga što jesu i pokazali se drugačijima. Ali, dok god temeljiš svoj život na onome što nisi, odaje te nesigurnost proizašla iz straha da ćeš biti razotkriven/a, pred sobom i pred drugima.