Dobri papa, kako ga je narod prozvao, Ivan XXIII bio je poznat po svojoj duhovitosti, spontanosti i mudrosti. Jednog dana u audijenciju mu je došao novoimenovani biskup. U kratkom razgovoru biskup se potužio papi da mu nova služba ne da spavati.
"Otkad ste me imenovali za biskupa ja jednostavno ne mogu ni oka sklopiti", govorio je, "samo mi se, po svu noć, vrzmaju po glavi razne brige."
"O", uzdahne papa Ivan Dobri sažalnim glasom i pogleda biskupa s puno razumijevanja, "prvih tjedana, nakon što sam postao papa, i meni se događalo jednako tako. Ali, onda sam jednom vidio svojeg anđela čuvara koji mi je šapnuo:
'Ivane, ne smatraj se toliko važnim...!' I otada opet spavam."
Iz papinskog arhiva
-----------x--------------
Biti čovjek. Često se zateknemo u mislima koje započinju: 'Vidjet ćete vi kad ja odem; kad dam otkaz; ostavim vas; umrem...' Ali se, u stvari, kad odeš ne dogodi ništa: ne propadne redovnička ustanova, ne bankrotira firma, ne nestane svijeta, ne prestanu šale i veselje. Redovito se čak nitko osobito ne uznemiri. Zaista, pretjeran osjećaj vlastite važnosti može zagorčiti život: i tvoj i drugih. Reći ćete: 'Pa zar onda trebam misliti da sam bezvrijedan/na i nevažan/na?' Ne, to ti je ista bolest samo druga strana medalje.
Ako ti se čini da te uzdiže ljudska pohvala ili umanjuje ljudska pokuda, brzo ćeš postati kao igračka na daljinsko upravljanje. Dok ti ljudi budu odobravali, pljeskali i zahvaljivali biti ćeš veseo/la i ushićen/a, a kad te budu kudili i kad budu nezahvalni, biti ćeš utučen/a i razočaran/a. Tko onda, na taj način, kontrolira tvoj nutarnji život, a s njime i vanjski: ti, ili ljudi oko tebe? Nasuprot tome, što više spoznaješ da si vrijedan/na u sebi samom, prije svake pohvale ili pokude ljudske, to sve manje patiš od 'više vrijednosti' ili 'manje vrijednosti' pa tvoj život postaje radosniji i ispunjeniji.
---------------x------------
Kršćanski život. Svaki čovjek je Božje stvorenje. Kakav god čovjek bio, neizmjerno je važan jer ga Bog bezuvjetno ljubi i održava u postojanju. Tvoja važnost, dakle, dolazi iz same te činjenice što postojiš, što si stvoren/a, a tvoja vrijednost ili nevrijednost ovisi o tome koliko je tvoj život bliz i usklađen s Bogom. Dakle, ama baš ništa ne zavisi o tome kako na tebe ljudi gledaju jer to ne može, ni za dlaku, umanjiti, a niti povećati, tvoju vrijednost.
Postoji čak i mnogo kršćana koji su uvjereni da poniznost ima veze s osjećajem manje vrijednosti. Poniznost je posljedica osjećanja duboke ovisnosti o Bogu, a osjećaj manje vrijednosti je posljedica duboke ovisnosti o ljudskoj pohvali i pokudi te je svojevrsna suprotnost poniznosti.
-----------x------------
Kako se vježbati u ovome? Svaku večer promatraj svoj dan i sebe u njemu kao da gledaš film. Gledaj kako se ponašaš i kako se ljudi ponašaju oko tebe. Pokušaj pronaći što te je motiviralo da radiš puno, ili što te je demotiviralo da ti se ništa ne da raditi. Od koga si očekivala/o pohvalu i priznanje? Ponađi u svom danu kada si se osjećala/o ogorčeno zbog nezahvalnosti bližnjih. Nakon toga si posvijesti da je jedino mjerilo tvojih djela Bog. Bog te ispunja svojom ljubavlju za sve dobro što si učinio/la. Ne treba ti ljudsko priznanje.
Ako ovako budeš ustrajno činio/la, Božja ljubav postati će vremenom jedino mjerilo tvoga življenja. Primjetiti ćeš da će tvoj rad, tvoj hod i tvoje reakcije postati umjerenije i postojanije. Nećeš više upadati u stanja mahnitog rada i žurbe pa odmah zatim u potpunu pasivnost i dosadu. Ova dva stanja, ako ti se događaju, ukazuju upravo na tu ovisnost o ljudskim pohvalama i pokudama.
---------------x--------------
Zar to ne prepoznajemo u ovim prorokovim riječima:
Ovako govori Jahve: "Proklet čovjek koji se uzdaje u čovjeka, i slabo tijelo smatra svojom mišicom, i čije se srce od Jahve odvraća. (Jr)
"Otkad ste me imenovali za biskupa ja jednostavno ne mogu ni oka sklopiti", govorio je, "samo mi se, po svu noć, vrzmaju po glavi razne brige."
"O", uzdahne papa Ivan Dobri sažalnim glasom i pogleda biskupa s puno razumijevanja, "prvih tjedana, nakon što sam postao papa, i meni se događalo jednako tako. Ali, onda sam jednom vidio svojeg anđela čuvara koji mi je šapnuo:
'Ivane, ne smatraj se toliko važnim...!' I otada opet spavam."
Iz papinskog arhiva
-----------x--------------
Biti čovjek. Često se zateknemo u mislima koje započinju: 'Vidjet ćete vi kad ja odem; kad dam otkaz; ostavim vas; umrem...' Ali se, u stvari, kad odeš ne dogodi ništa: ne propadne redovnička ustanova, ne bankrotira firma, ne nestane svijeta, ne prestanu šale i veselje. Redovito se čak nitko osobito ne uznemiri. Zaista, pretjeran osjećaj vlastite važnosti može zagorčiti život: i tvoj i drugih. Reći ćete: 'Pa zar onda trebam misliti da sam bezvrijedan/na i nevažan/na?' Ne, to ti je ista bolest samo druga strana medalje.
Ako ti se čini da te uzdiže ljudska pohvala ili umanjuje ljudska pokuda, brzo ćeš postati kao igračka na daljinsko upravljanje. Dok ti ljudi budu odobravali, pljeskali i zahvaljivali biti ćeš veseo/la i ushićen/a, a kad te budu kudili i kad budu nezahvalni, biti ćeš utučen/a i razočaran/a. Tko onda, na taj način, kontrolira tvoj nutarnji život, a s njime i vanjski: ti, ili ljudi oko tebe? Nasuprot tome, što više spoznaješ da si vrijedan/na u sebi samom, prije svake pohvale ili pokude ljudske, to sve manje patiš od 'više vrijednosti' ili 'manje vrijednosti' pa tvoj život postaje radosniji i ispunjeniji.
---------------x------------
Kršćanski život. Svaki čovjek je Božje stvorenje. Kakav god čovjek bio, neizmjerno je važan jer ga Bog bezuvjetno ljubi i održava u postojanju. Tvoja važnost, dakle, dolazi iz same te činjenice što postojiš, što si stvoren/a, a tvoja vrijednost ili nevrijednost ovisi o tome koliko je tvoj život bliz i usklađen s Bogom. Dakle, ama baš ništa ne zavisi o tome kako na tebe ljudi gledaju jer to ne može, ni za dlaku, umanjiti, a niti povećati, tvoju vrijednost.
Postoji čak i mnogo kršćana koji su uvjereni da poniznost ima veze s osjećajem manje vrijednosti. Poniznost je posljedica osjećanja duboke ovisnosti o Bogu, a osjećaj manje vrijednosti je posljedica duboke ovisnosti o ljudskoj pohvali i pokudi te je svojevrsna suprotnost poniznosti.
-----------x------------
Kako se vježbati u ovome? Svaku večer promatraj svoj dan i sebe u njemu kao da gledaš film. Gledaj kako se ponašaš i kako se ljudi ponašaju oko tebe. Pokušaj pronaći što te je motiviralo da radiš puno, ili što te je demotiviralo da ti se ništa ne da raditi. Od koga si očekivala/o pohvalu i priznanje? Ponađi u svom danu kada si se osjećala/o ogorčeno zbog nezahvalnosti bližnjih. Nakon toga si posvijesti da je jedino mjerilo tvojih djela Bog. Bog te ispunja svojom ljubavlju za sve dobro što si učinio/la. Ne treba ti ljudsko priznanje.
Ako ovako budeš ustrajno činio/la, Božja ljubav postati će vremenom jedino mjerilo tvoga življenja. Primjetiti ćeš da će tvoj rad, tvoj hod i tvoje reakcije postati umjerenije i postojanije. Nećeš više upadati u stanja mahnitog rada i žurbe pa odmah zatim u potpunu pasivnost i dosadu. Ova dva stanja, ako ti se događaju, ukazuju upravo na tu ovisnost o ljudskim pohvalama i pokudama.
---------------x--------------
Zar to ne prepoznajemo u ovim prorokovim riječima:
Ovako govori Jahve: "Proklet čovjek koji se uzdaje u čovjeka, i slabo tijelo smatra svojom mišicom, i čije se srce od Jahve odvraća. (Jr)