Tri stabla

Rasla jednom tri stabla na brdu, u šumi. Razmatrali su svoje nade i snove, kada prvo stablo reče: "Jednoga dana, nadam se, ja ću postati kovčeg za blago. Možda ću biti ukrašen kakvom prelijepom rezbarijom i svatko će se diviti mojoj ljepoti."

Tada drugo stablo reče: "Jednog dana ja ću biti moćan brod. Nosit ću kraljeve i kraljice preko voda i plovit ću do svih krajeva svijeta. Svatko će se osjećati sigurnim u meni zbog snage moga trupa."

Konačno, treće stablo reče: "Ja želim narasti i biti najviše i najravnije stablo u šumi. Ljudi će me vidjeti na vrhu brda, gledat će moje grane i mislit će na nebesa, i na Boga, i na to kako sam im blizak. Ja ću biti najznačajnije stablo svih vremena, i ljudi će me se uvijek sjećati".

Nakon nekoliko godina, grupa drvosječa dođe do stabala.

Jedan dođe do prvog stabla i reče: "Ovo izgleda snažno stablo, mislim da ću biti u stanju prodati ovo drvo tesaru." i počne sjeći stablo. Stablo bijaše sretno. Znalo je da će tesar od njega napraviti kovčeg za blago.

Kod drugog stabla drvosječa reče: "Ovo izgleda snažno stablo, bit ću ga u stanju prodati brodogradilištu." Drugo stablo bijaše sretno. Znalo je da će se pretvoriti u moćan brod.

Kada drvosječa dodje do trećeg stabla, stablo bijaše uplašeno; jer, ako ga posijeku, njegovi se snovi neće ostvariti.
Jedan od drvosječa reče: "Ne trebam ništa posebno od svojih stabala, pa ću uzeti ovo. Neka se nađe."
I on posiječe stablo.

Kada je prvo stablo dospjelo tesaru, napraviše od njega jasle za hranjenje stoke. Staviše ga u štalu i napunišesijenom. To nije bilo ono, za što se stablo molilo.
Od drugog je stabla bio napravljen mali ribarski brod. Završiše njegovi snovi o moćnom brodu koji će nositi kraljeve. A treće su stablo naprosto nasjekli u velike komade i ostavili usamljeno u nekoj mračnoj izbi.

Godine su prošle i stabla zaboraviše svoje snove.

Jednoga dana, čovjek i žena dođoše do staje. Ona se porodi i staviše djetešce u jasle, napravljene od prvog drveta. Čovjek je poželio da može napraviti kolijevku za dijete, ali - ove jasle će morati biti dostatne. Stablo je osjetilo važnost ovog događaja, znajući da u sebi čuva najveće blago svih vremena.

Godinama potom, grupa ljudi uđe u ribarski brod, napravljen od drugog stabla. Jedan od njih bijaše umoran pa otiđe spavati. Dok bijahu na vodi, podiže se velika oluja i stablo uvidje da neće biti dovoljno snažno da zaštiti svoje putnike. No, ljudi probudiše spavača, on ustade, izreče "MIR" i - oluja iznenada stade.
Tada stablo uvidje da je nosilo samoga Kralja nad kraljevima.

Konačno netko dođe i uzme i treće stablo, ono godinama skriveno u tami. Bilo je nošeno kroz neke uske ulice, dok su se drugi ljudi rugali čovjeku koji ga je nosio. Kada dođoše do određenog mjesta, čovjeka pribiše na stablo i podigoše ga u zrak, ostavljajući ga da umre na vrhu toga brda.

A kada je došla nedjelja, treće stablo uvidje da je dovoljno snažno da bi moglo stajati na vrhu brda zauvijek i biti blizu, posve blizu Gospodinu.

Jer, na njemu bijaše razapet sam Sin Božji, Isus Krist.

Šapnuo mi je Anđeo

Dobri papa, kako ga je narod prozvao, Ivan XXIII bio je poznat po svojoj duhovitosti, spontanosti i mudrosti. Jednog dana u audijenciju mu je došao novoimenovani biskup. U kratkom razgovoru biskup se potužio papi da mu nova služba ne da spavati.

"Otkad ste me imenovali za biskupa ja jednostavno ne mogu ni oka sklopiti", govorio je, "samo mi se, po svu noć, vrzmaju po glavi razne brige."

"O", uzdahne papa Ivan Dobri sažalnim glasom i pogleda biskupa s puno razumijevanja, "prvih tjedana, nakon što sam postao papa, i meni se događalo jednako tako. Ali, onda sam jednom vidio svojeg anđela čuvara koji mi je šapnuo:


'Ivane, ne smatraj se toliko važnim...!' I otada opet spavam."

Iz papinskog arhiva

-----------x--------------

Biti čovjek. Često se zateknemo u mislima koje započinju: 'Vidjet ćete vi kad ja odem; kad dam otkaz; ostavim vas; umrem...' Ali se, u stvari, kad odeš ne dogodi ništa: ne propadne redovnička ustanova, ne bankrotira firma, ne nestane svijeta, ne prestanu šale i veselje. Redovito se čak nitko osobito ne uznemiri. Zaista, pretjeran osjećaj vlastite važnosti može zagorčiti život: i tvoj i drugih. Reći ćete: 'Pa zar onda trebam misliti da sam bezvrijedan/na i nevažan/na?' Ne, to ti je ista bolest samo druga strana medalje.

Ako ti se čini da te uzdiže ljudska pohvala ili umanjuje ljudska pokuda, brzo ćeš postati kao igračka na daljinsko upravljanje. Dok ti ljudi budu odobravali, pljeskali i zahvaljivali biti ćeš veseo/la i ushićen/a, a kad te budu kudili i kad budu nezahvalni, biti ćeš utučen/a i razočaran/a. Tko onda, na taj način, kontrolira tvoj nutarnji život, a s njime i vanjski: ti, ili ljudi oko tebe? Nasuprot tome, što više spoznaješ da si vrijedan/na u sebi samom, prije svake pohvale ili pokude ljudske, to sve manje patiš od 'više vrijednosti' ili 'manje vrijednosti' pa tvoj život postaje radosniji i ispunjeniji.

---------------x------------

Kršćanski život. Svaki čovjek je Božje stvorenje. Kakav god čovjek bio, neizmjerno je važan jer ga Bog bezuvjetno ljubi i održava u postojanju. Tvoja važnost, dakle, dolazi iz same te činjenice što postojiš, što si stvoren/a, a tvoja vrijednost ili nevrijednost ovisi o tome koliko je tvoj život bliz i usklađen s Bogom. Dakle, ama baš ništa ne zavisi o tome kako na tebe ljudi gledaju jer to ne može, ni za dlaku, umanjiti, a niti povećati, tvoju vrijednost.

Postoji čak i mnogo kršćana koji su uvjereni da poniznost ima veze s osjećajem manje vrijednosti. Poniznost je posljedica osjećanja duboke ovisnosti o Bogu, a osjećaj manje vrijednosti je posljedica duboke ovisnosti o ljudskoj pohvali i pokudi te je svojevrsna suprotnost poniznosti.

-----------x------------

Kako se vježbati u ovome? Svaku večer promatraj svoj dan i sebe u njemu kao da gledaš film. Gledaj kako se ponašaš i kako se ljudi ponašaju oko tebe. Pokušaj pronaći što te je motiviralo da radiš puno, ili što te je demotiviralo da ti se ništa ne da raditi. Od koga si očekivala/o pohvalu i priznanje? Ponađi u svom danu kada si se osjećala/o ogorčeno zbog nezahvalnosti bližnjih. Nakon toga si posvijesti da je jedino mjerilo tvojih djela Bog. Bog te ispunja svojom ljubavlju za sve dobro što si učinio/la. Ne treba ti ljudsko priznanje.

Ako ovako budeš ustrajno činio/la, Božja ljubav postati će vremenom jedino mjerilo tvoga življenja. Primjetiti ćeš da će tvoj rad, tvoj hod i tvoje reakcije postati umjerenije i postojanije. Nećeš više upadati u stanja mahnitog rada i žurbe pa odmah zatim u potpunu pasivnost i dosadu. Ova dva stanja, ako ti se događaju, ukazuju upravo na tu ovisnost o ljudskim pohvalama i pokudama.

---------------x--------------

Zar to ne prepoznajemo u ovim prorokovim riječima:

Ovako govori Jahve: "Proklet čovjek koji se uzdaje u čovjeka, i slabo tijelo smatra svojom mišicom, i čije se srce od Jahve odvraća. (Jr)