Novčanica

Jedan poznati govornik započeo je svoj seminar tako što je podigao novčanicu od 50 eura u vis. U prostoriji je bilo ukupno 200 ljudi.

Pitao je: “Tko želi ovu novčanicu?”

Svi su podigli ruke.

Nastavio je: “Ovih ću 50 eura dati nekome od vas, ali najprije ću još nešto napraviti.”

Zgužvao je novčanicu. Potom je upitao: “Želite li je još uvijek?”

Sve su ruke bile i dalje u zraku.

Zatim je nastavio: “A kad ovo napravim?”… Bacio je novčanicu na pod i cipelama je utrljao u prljavi pod.

Podigao je novčanicu; bila je zgužvana i skroz prljava.

“Dobro, tko je od vas želi sada?” upitao je.

Ruke su još uvijek bile podignute.

Onda je rekao: ”Dragi prijatelji, upravo smo naučili jednu veoma dragocjenu lekciju. Što god da sam napravio s ovom novčanicom, vi ste je željeli i dalje, jer ni u jednom trenutku nije izgubila na vrijednosti. U svakom je trenutku vrijedila 50 eura!”

Često nam se u životu dogodi da nas netko odgurne od sebe, da padnemo nisko, da se osjećamo izgužvani i bačeni u blato. To su činjenice iz svakodnevnog života… Ponekad se osjećamo kao da ne vrijedimo ništa.

Bez obzira što ti se dogodilo u životu ili će se tek dogoditi, TI nikada nećeš izgubiti na vrijednosti. Bio prljav ili čist, izgužvan ili ispeglan, TI si i dalje neprocjenjiv za sve one koji te vole više od ičega na svijetu, naročito Bogu! Naši se životi ne vrednuju prema onome što radimo ili koga poznajemo, već prema onome TKO smo mi.

“Ti si poseban, ne zaboravi to – NIKADA!”

 I uvijek imaj na umu: Jednostavni ljudi sagradili su Noinu arku, a stručnjaci Titanik 

Bog te ljubi, baš takvog kakav si sada… u ovome trenutku! 

Zašto da oprostim? - Lee Strobel

Nije ništa posebno pohvalno ako volimo one koji također vole nas. Uglavnom, svatko to radi. Međutim, kada neko ponudi ljubav nekoj osobi koja joj je postala neprijatelj, to je nešto zaista neobično.

Travnja 1992. godine pozornost javnosti je skrenulo jedno neobično suđenje. U sudnici se nalazila tridesettrogodišnja žrtva gnusnog zločina i dvadesetdvogodišnji čovjek, koji je godinu prije toga provalio u njen stan, pucao joj u grudi, seksualno je zlostavljao, a onda stavio jastuk na njenu glavu i povukao obarač još jednom. Nekim čudom ona je preživjela, jer je njena podlaktica skrenula metak.

Napadač je uhvaćen i osuđen, a žrtva je pozvana govoriti prilikom izricanja presude. Siguran sam kako je sudac očekivao od nje da ogorčeno osudi optuženog te da zahtjeva najstrožu moguću kaznu. Međutim, žrtva je bila kršćanka, i mada je rekla kako misli da bi optuženog bilo potrebno zatvoriti i kazniti, zbog zaštite društva, također je rekla sudcu: "Ja nisam za osvetu ili odmazdu. Osveta ne bi promijenila ono što se dogodilo, a samo bi mene otrovala. Želim pomoći ovom čovjeku. On je blago retardiran, očigledno mu je potrebna pomoć, a ja bih voljela da on dobije tu pomoć kako bi jednoga dana ponovno mogao biti slobodan čovjek. Ne želim da pati; ja sam patila dovoljno za oboje. Želim ono što je najbolje za njega i, uz Božju pomoć, želim mu oprostiti."

Na ove riječi, sudcu su potekle suze! Izvještavao sam kao zvanični novinar s puno sudskih procesa, ali nikada ranije nisam vidio kako sudac plače.

Kada se pribrao, sudac je rekao: "Dirnula me je do suza priroda njezinog opraštanja. Neobično je da žrtva tako užasnog nasilja ima toliko snage i ljubavi za praštanje. I mislim kako ona odražava sve najbolje što postoji u ljudskoj prirodi."

Ovaj neočekivani stav žrtve zločina ukazao je sudcu i optuženom na Boga kao jedinog mogućeg pokretača ovako uzvišene dobrote. Kao što je A. M. Hunte rekao: "Da se vrati zlo za dobro je đavolji način; da se vrati dobro za dobro je čovjekov način; a da se vrati dobro za zlo je Božji način."

Izvor: samopismo.com