Znate što? Brijači ne postoje.

Jednom je jedan čovjek otišao u brijačnicu kako bi se ošišao i skratio dugačku bradu. Kako je brijač počeo raditi svoj posao, počeli su razgovarati o mnogim stvarima i raznolikim temama iz života. Kad su se u jednom trenutku dotakli teme Boga, brijač je rekao: “Ja ne vjerujem da Bog postoji.”

“Zašto to kažete?”, upitao je čovjek.

“Pa samo trebate izaći na ulicu kako bi shvatili da Bog ne postoji. Recite mi, ako Bog postoji, zašto postoji toliko bolesnih ljudi? Zašto postoje napuštena djeca? Da Bog postoji, ne bi bilo ni patnje ni boli. Ne mogu zamisliti milostivog Boga koji bi dopustio sve te okrutne životne stvari.”

Čovjek se zamislio na trenutak, ali nije odgovorio jer nije htio pokrenuti beskonačnu raspravu. Kad je brijač završio svoj posao, čovjek je napustio brijačnicu. Odmah nakon što je napustio brijačnicu, ugleda čovjeka na ulici s dugom, ljepljivom, prljavom kosom i i dugačkom neurednom bradom. Izgledao je prljavo i zapušteno. Čovjek se okrenuo i vratio se u brijačnicu te rekao brijaču: 

“Znate što? Sada sam uvjeren da brijači ne postoje.”

“Kako to možete reći?”, upitao je iznenađeno brijač. “Ja sam ovdje i ja sam brijač. Sad sam radio na vama!”

“Ne!”, uzviknuo je čovjek. “Brijači ne postoje, jer da postoje, ne bi po ulici šetali ljudi s dugom kosom i neurednom bradom, kao što je ovaj čovjek na ulici.”

“Ah, ali postoje brijači! Međutim, to je ono što se događa kada ljudi ne dolaze k meni.”

“Da, vrlo lijepo ste to rekli.” reče nasmiješeno čovjek i nastavi dalje svojim putem. 

Postoji li život poslije rođenja?

Postoji li život poslije rođenja?   (razgovor blizanaca u majčinoj utrobi)

- Vjeruješ li u život poslije rođenja? 

- Naravno, sigurno postoji nešto nakon rođenja. Možda smo ovdje baš zato da se pripravimo na život poslije rođenja. 

- To je glupost. Nema života poslije rođenja. Kako bi taj život uopće izgledao? 

- Ne znam točno, ali uvjeren sam da će biti više svjetla i da ćemo moći hodati i jesti svojim ustima. 

- To je potpuna glupost. Znaš da je nemoguće trčati i jesti svojim ustima. Pa zato imamo pupčanu vrpcu. Kažem ti, poslije rođenja nema života. 

- Pupčana vrpca je prekratka. Uvjeren sam da postoji nešto poslije rođenja. Nešto posve drukčije od ovoga što živimo sada. 

- Ali nitko se nije vratio od tamo. Život se poslije rođenja završava. Osim toga, život nije ništa drugo nego postojanje u uskoj i mračnoj okolini. 

- Pa ne znam baš točno kako izgleda život poslije rođenja, ali ćemo u svakom slučaju sresti našu mamu. Ona će se brinuti za nas. 

- Mama?!? Ti vjeruješ u mamu! Gdje bi po tvome ta mama bila? 

- Svuda oko nas, naravno. Zahvaljujući njoj živimo, bez nje ne bismo uopće postojali.

- Ne vjerujem. Mamu nisam nikada vidio, zato je jasno da ne postoji. 

- Da, moguće, ali ponekad, kada smo potpuno mirni, možemo je čuti kako pjeva i miluje naš svijet. 

Znaš, uvjeren sam da naš život poslije rođenja zapravo tek počinje. 

Kuverta

Jedan je svećenik, vrijedan i požrtvovan, često radio do kasno. Jednoga mu dana, u kasnim večernjim satima, pade na um lik jedne stare gospođe. Ni sam nije znao zašto se tada sjetio baš nje – starice koja je živjela sama i napuštena, a baš nitko nije brinuo o njoj.

Odlučio je pomoći joj. Iako ni sam nije imao puno, počeo je prevrtati po svojim džepovima, ladicama, čarapama, ispod madraca… Ono što je nakupio, spremio je u kuvertu, s nakanom da će sutra, čim svane, otići na poštu i poslati starici kuvertu.

S unutrašnjim mirom i zadovoljstvom čovjeka koji rado pomaže, nastavi sa svojim poslom. No, u tom trenutku netko pokuca na vrata.

Tko li bi to mogao biti u ovo kasno doba, pomisli i bez puno razmišljanja krene prema vratima i otvori ih.

Pred njim je stajao zamaskirani muškarac s pištoljem u ruci. Uperivši pištolj u svećenika, hladno mu reče: Pare ili život!

Laganim korakom i s tugom u srcu, svećenik uze pripremljenu kuvertu za staricu, bez riječi ju pruži lopovu i neprimjetno uzdahnu. Lopov pak nestrpljivo zgrabi kuvertu i istrča u mrak, ne ozlijedivši svećenika.

Došavši na sigurno, lopov krenu rastrgnuti kuvertu, no odmah mu upade u oči kako na njoj nešto piše. Pogleda ime osobe na koju je kuverta naslovljena i odmah ga poče stezati u grlu i gušiti, te gorko zaplaka.  Kuverta je, naime, bila namijenjena njegovoj majci!

U trenutku mu je sasvim bilo jasno da se svećenik u to gluho doba noći prisjetio njegove majke i sada joj šalje novac. Također mu je postalo jasno kako se on svoje majke gotovo nikada ni ne sjeti, nego ju pušta da živi u krajnjoj neimaštini i ostavljenosti. Već dugo, dugo ju nije posjetio… Čak i krade novac njoj namijenjen!

S dubokim osjećajem krivnje i s čvrstom odlukom da će od toga trenutka sve biti drukčije, obrisa suze i vrati se svećeniku.

Sada je tražio sakrament pomirenja. Želio se izmiriti i s Bogom i s Crkvom i sa svima kojima je proteklih godina nanosio nepravdu, a posebno svojoj majci.

S mirom u srcu, onim mirom koji se može osjetiti samo nakon iskrene ispovijedi, uze kuvertu i sav sretan otrča svojoj majci, noseći joj pozdrave svećenika. U srcu je nosio čvrstu odluku kako će svakodnevno, koliko god može, ispravljati svaku nepravdu koju je nanosio svojoj majci… 

Drvena zdjelica

Slabašan starac je otišao živjeti sa svojim sinom, snahom i četverogodisnjim unukom. Starčeve ruke su se trese, vid mu je bio slab a ni noge ga nisu baš najbolje služile. Kad bi obitelj sjela jesti za stol, djedove drhtave ruke i slab vid bi obrok ucčnile vrlo tešim. Grašak bi padao sa žlice na pod. Kad bi htio dohvatiti čašu, mlijeko bi se prosulo po stoljnjaku. Sin i snaha su se počeli ljutiti. "Moramo nešto učiniti s djedom" rekao je sin jednoga dana. Dosta mi je prolivenog mlijeka, glasnog jedenja i hrane na podu. Sin i snaha su postavili mali stol u kutu sobe.

Tamo je djed jeo sam, dok je ostatak obitelji uživao u jelu. Pošto je djed razbio jednu, dvije zdjelice, njegova hrana je bila servirana u drvenoj zdjelici... Kad bi obitelj ponekad pogledala djeda, ponekad bi vidjeli suze u njegovim očima dok je tako sam sjedio i jeo. Usprkos tome jedine riječi koje je mladi par imao za njega su bile riječi prijekora ako bi mu nešto palo na pod. 

Mali četvorogodišnji unuk je sve to promatrao u tišini. Jedne večeri prije objeda otac je vidio kako se njegov mali sin igra sa komadićima drveta. Blago ga je upitao: " Što to radiš sine?" Dječak je odvratio: "O, radim male drvene zdjelice za tebe i mamu da imate iz čega jesti kad ja odrastem". Dječak se nasmješio i nastavio sa svojim poslom.

Roditelji su ostali bez riječi a onda su im suze počele teći niz obraze. Iako nisu prozborili niti riječ, oboje su znali što moraju poduzeti. Te večeri su uzeli starca za ruku i nježno ga doveli za svoj stol. Do kraja svog života starac je jeo zajedno s obitelji. Zanimljivo, ni sin ni snaha više nisu brinuli kad se mlijeko prolilo ili kad je hrana pala na pod. 

Što čini strah

U jednoj zemlji koja bijaše u ratu vladao je strašan i okrutan kralj. 

S ratnim zarobljenicima postupao je ovako: 

Zatvorio bi ih u jednu veliku prostoriju u kojoj je na jednoj strani bila četa strijelaca, a na drugoj vrata prekrivena prikazima mrtvih i okrvavljenih zatvorenika.

Postavio bi zatvorenike u krug i rekao im: 

“Možete birati: umrijeti izbodeni strijelama mojih ratnika ili proći kroz ova vrata i tamo ostati zatvoreni zauvijek.“

Uvijek su svi izabirali umrijeti od strijela.

Kad je rat završio jedan vojnik koji je dugo služio kralja upita svog vladara: 

Što je iza ovih strašnih vrata? 

"Otvori, i pogledaj!" odgovorio je kralj.

Vojnik je skupio hrabrost. Teškom mukom otvorio je vrata, a tada ga je obasjala zraka sunca i zabljesnula mu oči. Kad ih je uspio otvoriti posve iznenađen uvjeri se da su vrata vodila u SLOBODU!!!

Vojnik, ne vjerujući, pogleda kralja i reče: 

“Uvijek ste zarobljenicima ostavljali mogućnost izbora, ali oni su više voljeli umrijeti nego riskirati da otvore ova vrata!”

Koliko puta se bojimo riskirati?

Koliko puta umiremo zbog naših briga, od straha da otvorimo vrata; vrata naših snova, vrata našeg spasenja, vrata Božje volje, koja nas vode u pravu slobodu, Isusu Kristu?

Više je blagoslovljen onaj koji daruje, nego onaj koji prima!

Mladi student na jednom sveučilištu krenuo je u šetnju sa svojim profesorom. Dok su šetali i razgovarali ugledaše pokraj puta par starih cipela koje su, po svemu sudeći, pripadale siromašnom seljaku koji je u blizini radio u polju i koji je privodio kraju svoj posao.

Student reče profesoru:

“Idemo se našaliti sa seljakom: sakrit ćemo mu cipele, a zatim ćemo se skloniti iza grmlja i gledati  njegove reakcije dok ih bude tražio.”

Profesor mu odgovori: “Mladiću, nikada se nemoj šaliti na račun tuđe nevolje i bijede. Budući da si bogat, možeš sebi priuštiti veće zadovoljstvo od ovog siromaha. Stavi zlatni novčić u svaku njegovu cipelu, a tada ćemo se sakriti i gledati  njegovu reakciju.”

Student to i učini i obojica se skloniše iza nekog grma u blizini. Seljak je završio svoj posao i ubrzo došao preko polja do mjesta uz put gdje je ostavio svoj kaput i cipele. Dok je oblačio kaput, gurnuo je nogu u jednu cipelu i otkrio da mu je nešto u cipeli. Prvo je pomislio da je kamenčić, ali ubrzo shvati da je to zlatni novčić.

Sav u čudu pogleda u novčić, osvrnu se oko sebe, te počne promatrati novčić neko vrijeme. Ponovo se osvrnuo na sve strane, ali nije vidio nikoga. Stavio je novčić u svoj džep, te nastavio obuvati drugu cipelu. Ali njegovo iznenađenje je bilo još veće kada je i u njoj pronašao novčić.

Odjednom su ga savladale emocije. Bacio se na koljena, podigao glavu prema nebu i glasno počeo izgovarati molitvu u znak zahvalnosti. U njoj je govorio o svojoj bolesnoj i bespomoćnoj ženi i svojoj djeci koja su bez kruha, a zahvaljujući nevidljivoj ruci koja mu je poslala novac, oni će biti spašeni.

Student je ostao duboko ganut, sa suzama u očima. Profesor ga upita: “Je li bi bio sretniji da si se našalio sa ovim seljakom nego što si sada?” Mladić mu odgovori: “Naučili ste me lekciji koju nikada neću zaboraviti. Sada stvarno razumijem ove riječi koje prije nisam razumio: ‘Više je blagoslovljen onaj koji daruje, nego onaj koji prima!‘”

Novčanica

Jedan poznati govornik započeo je svoj seminar tako što je podigao novčanicu od 50 eura u vis. U prostoriji je bilo ukupno 200 ljudi.

Pitao je: “Tko želi ovu novčanicu?”

Svi su podigli ruke.

Nastavio je: “Ovih ću 50 eura dati nekome od vas, ali najprije ću još nešto napraviti.”

Zgužvao je novčanicu. Potom je upitao: “Želite li je još uvijek?”

Sve su ruke bile i dalje u zraku.

Zatim je nastavio: “A kad ovo napravim?”… Bacio je novčanicu na pod i cipelama je utrljao u prljavi pod.

Podigao je novčanicu; bila je zgužvana i skroz prljava.

“Dobro, tko je od vas želi sada?” upitao je.

Ruke su još uvijek bile podignute.

Onda je rekao: ”Dragi prijatelji, upravo smo naučili jednu veoma dragocjenu lekciju. Što god da sam napravio s ovom novčanicom, vi ste je željeli i dalje, jer ni u jednom trenutku nije izgubila na vrijednosti. U svakom je trenutku vrijedila 50 eura!”

Često nam se u životu dogodi da nas netko odgurne od sebe, da padnemo nisko, da se osjećamo izgužvani i bačeni u blato. To su činjenice iz svakodnevnog života… Ponekad se osjećamo kao da ne vrijedimo ništa.

Bez obzira što ti se dogodilo u životu ili će se tek dogoditi, TI nikada nećeš izgubiti na vrijednosti. Bio prljav ili čist, izgužvan ili ispeglan, TI si i dalje neprocjenjiv za sve one koji te vole više od ičega na svijetu, naročito Bogu! Naši se životi ne vrednuju prema onome što radimo ili koga poznajemo, već prema onome TKO smo mi.

“Ti si poseban, ne zaboravi to – NIKADA!”

 I uvijek imaj na umu: Jednostavni ljudi sagradili su Noinu arku, a stručnjaci Titanik 

Bog te ljubi, baš takvog kakav si sada… u ovome trenutku!